Ponekad se osjećam kao u nekom začaranom krugu, kao da se njišem između dvije krajnosti i ne znam kako da se zaustavim na sredini.
Jedan dio mene živi od ideala.
Zamišlja idealnu mene – dobro raspoloženu i punu energije, strpljivu i strastvenu.
Pa idealne vesele i sunčane dane provedene vani, idealno mjesto za život, u zelenilu i s prepunim vrtom.
Idealne odnose, u kojima su samo mir, empatija i razumijevanje, i uvijek napravimo baš ono što treba.
Mislim da je važno maštati, vizualizirati, otvarati prostor za vizije koje žive u nama. Ne dopustiti da umre ono od čega nam srce poskakuje i cijelo tijelo nam se smije.
Ali što kada se zabunimo pa te ideale zamijenimo za standarde?
I kada, dan za danom, ti standardi ne bivaju ispunjeni?
U mojem slučaju, tu počinje osjećaj krivnje i nedovoljnosti.
Prevrćem i okrećem prošlost i budućnost, pitam se što nije u redu samnom – što radim krivo?
Znaš, u trenutku kad ovo pišem, sve mi je to nekako nestvarno, neozbiljno i smiješno.
Ali ipak to želim pustiti van, jer u tim trenucima to osjećam itekako stvarnim i istinitim.
I jer duboko vjerujem da je moja dužnost ovdje dijeliti istinu, ma koliko neugodna bila.
I jer mi se povraća od probranog, nerealnog veselja i zadovoljstva koje vlada na društvenim mrežama.
I jer volim raditi stvari koje me plaše i koje su mi teške.
Pa evo:
Kada zamijenim svoje ideale za svoje standarde, onda gledam “druge” i, usprkos tome što vrlo dobro znam da ne vidim doista te ljude, već samo njihov djelić koji su odabrali podijeliti – a i to je obojano filterima mojih projekcija – svejedno se uspoređujem i osjećam manjom, lošijom, nedovoljnom. Mučim samu sebe tim usporedbama, teškom i tužnom ljubomorom, preispitujem svoje životne odluke, svoj karakter, svoje snove, ma sve mi odjednom nosi negativan predznak i povlačim se u sebe. Jedan dio mene doista je uvjeren da samnom nešto ne štima i da se trebam nekako popraviti, a taj popravak se čini toliko napornim i nedostižnim da sam u startu demotivirana.
Iz svega toga izranja pobuna drugog dijela mene, koji zna da nije ni kriv ni dužan. Jer iako često biva obilježen kao neka “tamna strana”, depresija, bol, patnja, slabost – ustvari je toliko snažan da može i ima kapaciteta prihvatiti, držati, osjetiti te velike i teške emocije. Taj dio se zainati i kaže – umorna sam, trebam predah, boli me, teško mi je, i neću ušutjeti dok me se ne posluša. Ne posustaje unatoč pokušajima potiskivanja, pa onda sve to shvaćam kao neki osobni neuspjeh i problem. Joj gle, opet me nešto muči, opet nisam kakva bih trebala biti, opet se žalim, opet ovo, opet ono.
I tako se vrtim sve do jednog trenutka, ili bolje rečeno više uzastopnih trenutaka, u nekima od kojih dolazi do svjesnih odluka, dok se u drugima događaju neobjašnjivi “poguranci”, neki vjetar u leđa – od Boga, svemira, higher selfa, ili kako god to zoveš.
U tim, nekad čarobnim, a nekad nelagodnim (jer vježbanje nečeg novog u početku može biti strano i žuljati) trenucima, napokon mogu reći:
DOSTA.
Jer, za mene, istina nije samo svjetlost, niti samo tama. Mogu težiti onome što smatram pozitivnim, ali to neće eliminirati negativno. I što se više tome opirem, to se jače njišem od jednog do drugog kraja. Pa mi se zavrti u glavi.
Kažem si još i: dovoljna si! Dobra si! Divna si! Kreativna si! Uspješna si! Bogata si! Lijepa si! Mudra si! Snažna si! Moćna si, i nježna, i prepuna empatije. I ne daj nikome da te uvjeri u suprotno – a najmanje vlastitom umu.
I pišem si poruke ljubavi u dnevnik, i dopuštam si biti zahvalna i ponosna i zadovoljna što mogu uživati u najobičnijim, neurednim i kaotičnim trenucima. Što se mogu nasmijati sudbini i tako podići maglu ozbiljnosti i straha.
Pričam si nježne riječi ujutro, kad me moj mali gremlin od djeteta probudi, i navečer kad kraj njega i njegovog tate tonem u san.
Plešem i divljam s njima, vičem i pjevam glasnije nego ikad, valjajući se kao praščić u blaženstvu jednostavne spoznaje da moje dijete vidi mamu i tatu istinski slobodne i sretne.
Kuham s ljubavlju, ili tu obavezu prepustim njemu pa ljenčarim i vježbam ne gristi se zbog toga – za sebe, za svoju mamu koja si to nije mogla dopustiti, i za sve žene ikada.
Učim voljeti (khm, tolerirati) nered, ili čistim, ponekad nervozno jer me bole leđa i dosta mi je Sizifovog posla i skupljanja njihovih čarapa posvuda, pa se kasnije smijem tome i vlastitim davno naučenim obrascima ponašanja koji tu i tamo odluče zasjati u punom sjaju. Smijem se cijelim srcem, nježno i s razumijevanjem da tako duboke navike mogu, ali ne moraju nestati preko noći.
Ma što više od toga?
I zato se ne bojim niti sramim priznati: ponekad mi je stvarno teško. Bolno teško. Izluđujuće. Preplavljujuće. Mračno.
Ali ja to mogu. Rastem, ne zato jer je to moderno, nego zato jer to život od mene traži. Ponekad narastem lako i sa oduševljenjem, a često uz otpor. I neka – tako su mišići još jači i stabilniji. Ponekad narastem naočigled, brzo kao gljiva. Ponekad se vučem i vučem, ali ne odustajem. I neka – kad napokon isplivam, ponovno shvatim koliko sam jebeno uporna i nepokolebljiva.
I, ej, onda mi je odjednom potpuno jasno – kad se odmaknem od površine, od plićaka zaplivam tamo gdje mogu pošteno zaroniti – moji ideali i jesu upravo ovo kako živim i postojim. Napravila sam krug i sletila na istu početnu točku. Kao i uvijek.
Volim život, i život voli mene. Ne bojim se dubina, a kad letim, letim visoko i besramno uživam u svakoj sekundi leta. Kad me pita hoću li još, nije mi neugodno sto puta glasno reći: DA!
Jer vrijeme ionako stoji, dok na njega ne obratimo pažnju.
I ja sam ionako, u srži svega – nitko i ništa. Bez tereta ove osobe i ove priče. I kad odem, ništa od toga neću ponijeti, a ovaj moj život je samo veliki, magični, šareni poklon iskustva koji ću kroz svjetlo vratiti u zagrljaj tog istog ništavila koje i sama jesam. Kako oslobađajuće!
I zato… Ako ti je sada teško, znaj da te vidim. Ne boj se podijeliti svoje iskustvo. U tebi čuči ista ovakva luda lavica. Čuvat će te.
A možda baš u tom priznanju, u toj predaji, u tom prihvaćanju nesavršenosti kao standarda – pronađeš olakšanje.
Pa se svi ostali tvoji standardi vrate iz oblaka ideala u ljepotu najobičnijeg sadašnjeg trenutka.
Tako postaješ doista bogata, ili bogat. Kada u ničemu vidiš nešto, kada u malenom vidiš veličinu, kada u jednostavnom ugledaš neizmjernu dubinu. Prostor beskrajnog potencijala koji te čeka da iz njega izvučeš što god izmaštaš tim svojim čistim i prelijepim srcem.
Piši mi, koji su tvoji standardi, a koji ideali?
Pomiješaš li ih ikada?
Pronalaziš li se ovdje, ili vodiš drugačije borbe?
Voljela bih znati.
A ako si za kratku vođenu meditaciju na ovu temu, poslušaj je ovdje ili je preuzmi tu, za poslije.
S ljubavlju,
Jaka 𖹭