Danas ću ti pisati o mojem mjestu.
Ako si teritorijalna, ili teritorijalan, ako voliš priču o Ježurki Ježiću, ako često na novim mjestima stvaraš neki svoj kutak – mislim da je ovo za tebe.
Naš prvi dom ovdje na Zemlji, poslije onog kojeg uvijek nosimo u srcu, jest tijelo.
Možda mu ponekad zaboravljamo izraziti zahvalnost, ali ono je toliko pouzdano i snažno – nosi nas, podržava nas, pruža nam neizmjerne užitke, a požali se tek onda kad su mu doista sve crte obrane pregažene. Čak i tada nastavlja u svojoj ustrajnosti, u svojoj nepokorivoj želji za životom. Tijelo je divno.
Isto to tijelo spremno je narasti, preorganizirati se i otvoriti do nevjerojatnih razmjera, da bi pružilo dom našoj djeci.
Za nas mame, to može značiti gubitak osjećaja autonomije, osjećaja da je naše tijelo naše.
Možda će taj osjećaj biti povremen i pozvati nas da potražimo neki prostor samo za sebe.
Možda će biti neizdrživ i natjerati nas da se njime dublje pozabavimo, uz pomoć i podršku, a možda će potpuno izostati.
Ovoga puta zadržat ću se na ovom prvom, i podijeliti s tobom svoj mali prostor, mali dom, malu postaju kojoj se vraćam opet i opet, na porciju besplatnog mira.
Upoznaj Nju.
Kupili smo je polovnu, u nezavidnom stanju i za simboličan iznos. Mreža joj je potrgana na puno mjesta i pospajana plastičnim vezicama, škripi i uporno se okreće u jednu stranu pa je uvijek moram zakočiti stolicom. U nju sam ubacila dva stara jastuka i veliku dozu oduševljenja, i bila je spremna da zauzme svoju poziciju u kutu dvorišta.
Naša romansa traje već neko vrijeme i vjeruj mi da, kad god ulovim malo vremena u danu, ubacim se u nju i uživam. Toliko me puta izvukla iz kuće na sunčan dan i spasila od toga da se zalijepim za mobitel.
Točno u vrijeme dremke mojeg todlera, Sunce zasja između debelih grana badema, točno tu gdje mi dođe lice. Umjesto da mi guglanje i skrolanje progutaju te tihe trenutke u danu, sjedim u njoj dok me maze Sunčeve zrake. Evo, i sada, dok ovo pišem, lagano se ljuljam i u ritmu me prati njeno tiho i nježno škriputanje.
U njoj sam doživjela trenutke mira, blaženstva, istinskog odmora, ali nije uvijek tako spektakularno. Ponekad je tmuran dan pa me potjera kiša, ponekad me nespremnu trgne plač ili neka obaveza. Nema veze, jer znam da ni jedan trenutak proveden ovdje nije “protraćen”. I u razdoblju života kad mi se nekad čini da vremena imam toliko malo da su mi učinkovitost i multitasking ponekad imperativ, a prazan hod omražena strepnja – to je fenomenalna stvar.
I baš ono što mi treba – poziv da stanem, i umjesto da bezuspješno pokušavam utrpati ono što moram, ono što volim i ono što trebam, sve u tih kratkih sat, dva predaha u danu – doista usporim, odmorim, uživam, vratim se sebi i onome što me pokreće, a onda i dočekam svoje dijete sa svježom, novom energijom za naše pustolovine.
A najljepše je kad ih započnemo tako što on sav uspavan dotapka do mene, popne se unutra, stisne se uz mene i obogati moj prostor svojom prisutnošću, i svojom čistom ljubavi. I onda shvatim da ni taj, “samo moj” prostor ne može egzistirati bez malo njega, jer otkad je začet, taj mali gremlin zapisan je u svakome kutku mojeg bića.
A ti? Imaš li neko svoje mjesto – fizičko, mentalno, duhovno – ili ga možda priželjkuješ?
Piši mi.
S ljubavlju,
Jaka 𖹭
Prekrasna i preslatka priča. Imaš jako dobre sposobnosti pisanja,užitak je čitat nekako na moment koda sam ja tu sad i ja proživljavam ovo,al to i je moć pisanja bilo kakvog. I sama volim nekad zapisivat neka svoja iskustva jer tako si olakšavam egzistenciju ovdje lol. Čak me potaklo da neš sad i ja malo napišem ak mi bude išlo. Imam svoju malu bilježničicu u koju pišem sve šta mi u momentu dođe ili ako nešto želim zapamtit. A ova slikaa vas dvoje je preslatka isto. Ja osobno nemam fizičko mjesto svoje,tj nije više na jednom mjestu,nekad je bilo doma u SELU MOM RODNOM,jako sam voljela hemok koji bi objesila među dvije stare šljive o kojima niko ne brine al i dalje su rodne i žive,volim hladovinu koju mi pruže,znala sam satima gledat u lišće nad glavom kak pleše u ritmu povjetarca. Sad sam rijetko tamo jer taj dom nažalost više nije onakav kakvim ga pamtim, ali mislim da je zapravo moć u tome što mogu u bilo kojem drvetu na livadi ili u šumi naći ponovo neki mali kutak koji će mi makar na kratko pružit isti taj osjećaj koji bi imala dok sam se pod “svojim” šljivama ljuljala u hemoku na ljetnom povjetarcu. Uglavnom rekla bih da iako priželjkujem imat ponovo to neko svoje fizičko mjesto,mislim da je najbitnije da psihički mogu ja prihvatit da možda neće biti isto mjesto ali opet tu i je neka ljepota jer dokle god mogu naći sreću u prirodi i taj neki mir svoj, neću nikad zapravo izgubiti to svoje neko sigurno, toplo mjesto iako ništa nije u potpunosti samo moje, to može bit svačije, jer tu nisam samo ja tu bude milion malih nevidljivih ili malo vidljivijih životića koji dijelee ovo iskustvo s nama na ovoj čudnovatoj lebdećoj kugli.
Zapravo sad kad razmišljam nakon ovolkog izbacivanja misli, imam mjesto svoje gdje god poželim i nisam ga zapravo nikad ni izgubila.
Lepi pozdrav želim,javi kada dobiješ ovu porukicu nadam se da imaš lijep dan,ako i ne nadam se da znaš da nije niš vječno proći će i ovaj dan,sutra je nova šansica. Ništa nije TOLIKO OZBILJNOO
Pa ti jedna super odlična ženo! Koliko mi je dugo trebalo da ovo vidim, jer nisam ni znala da trebam odobriti komentare i da me tu negdje čekao, ups.
Baš mi je ovo bilo gušt čitati, hvala ti na tome. Ljuljala sam se s tobom među šljivama i osjetila mrvu žaljenja za domom kakav je nekad bio. A možda je i to prolazno, možda će ti baš taj dom i ljudi u njemu s vremenom poprimiti neko novo i vrijedno i drago značenje. A ako i neće, ovaj koji osjećaš u srcu zvuči skroz dovoljno.
Molim te piši još, i po mogućnosti negdje gdje mogu čitati jer je baš fino i blisko duši. I kad pišeš iz srca, onda druga srca zavajbaju pa se i sama požele izraziti, kao ovo sad tu. Kako bi rekla jedna teta u YT video receptu, u trenu kad onako polako razdvoji friško pečenu kiflicu: LEPOTA ŽIVOTA! Lol 🙂
Vidimo se na sigurnom mjestu draga Mišel neozbiljna ❤︎