Danas ću ti pisati o mojem mjestu.
Ako si teritorijalna, ili teritorijalan, ako voliš priču o Ježurki Ježiću, ako često na novim mjestima stvaraš neki svoj kutak – mislim da je ovo za tebe.
Naš prvi dom ovdje na Zemlji, poslije onog kojeg uvijek nosimo u srcu, jest tijelo.
Možda mu ponekad zaboravljamo izraziti zahvalnost, ali ono je toliko pouzdano i snažno – nosi nas, podržava nas, pruža nam neizmjerne užitke, a požali se tek onda kad su mu doista sve crte obrane pregažene. Čak i tada nastavlja u svojoj ustrajnosti, u svojoj nepokorivoj želji za životom. Tijelo je divno.
Isto to tijelo spremno je narasti, preorganizirati se i otvoriti do nevjerojatnih razmjera, da bi pružilo dom našoj djeci.
Za nas mame, to može značiti gubitak osjećaja autonomije, osjećaja da je naše tijelo naše.
Možda će taj osjećaj biti povremen i pozvati nas da potražimo neki prostor samo za sebe.
Možda će biti neizdrživ i natjerati nas da se njime dublje pozabavimo, uz pomoć i podršku, a možda će potpuno izostati.
Ovoga puta zadržat ću se na ovom prvom, i podijeliti s tobom svoj mali prostor, mali dom, malu postaju kojoj se vraćam opet i opet, na porciju besplatnog mira.
Upoznaj Nju.
Kupili smo je polovnu, u nezavidnom stanju i za simboličan iznos. Mreža joj je potrgana na puno mjesta i pospajana plastičnim vezicama, škripi i uporno se okreće u jednu stranu pa je uvijek moram zakočiti stolicom. U nju sam ubacila dva stara jastuka i veliku dozu oduševljenja, i bila je spremna da zauzme svoju poziciju u kutu dvorišta.
Naša romansa traje već neko vrijeme i vjeruj mi da, kad god ulovim malo vremena u danu, ubacim se u nju i uživam. Toliko me puta izvukla iz kuće na sunčan dan i spasila od toga da se zalijepim za mobitel.
Točno u vrijeme dremke mojeg todlera, Sunce zasja između debelih grana badema, točno tu gdje mi dođe lice. Umjesto da mi guglanje i skrolanje progutaju te tihe trenutke u danu, sjedim u njoj dok me maze Sunčeve zrake. Evo, i sada, dok ovo pišem, lagano se ljuljam i u ritmu me prati njeno tiho i nježno škriputanje.
U njoj sam doživjela trenutke mira, blaženstva, istinskog odmora, ali nije uvijek tako spektakularno. Ponekad je tmuran dan pa me potjera kiša, ponekad me nespremnu trgne plač ili neka obaveza. Nema veze, jer znam da ni jedan trenutak proveden ovdje nije “protraćen”. I u razdoblju života kad mi se nekad čini da vremena imam toliko malo da su mi učinkovitost i multitasking ponekad imperativ, a prazan hod omražena strepnja – to je fenomenalna stvar.
I baš ono što mi treba – poziv da stanem, i umjesto da bezuspješno pokušavam utrpati ono što moram, ono što volim i ono što trebam, sve u tih kratkih sat, dva predaha u danu – doista usporim, odmorim, uživam, vratim se sebi i onome što me pokreće, a onda i dočekam svoje dijete sa svježom, novom energijom za naše pustolovine.
A najljepše je kad ih započnemo tako što on sav uspavan dotapka do mene, popne se unutra, stisne se uz mene i obogati moj prostor svojom prisutnošću, i svojom čistom ljubavi. I onda shvatim da ni taj, “samo moj” prostor ne može egzistirati bez malo njega, jer otkad je začet, taj mali gremlin zapisan je u svakome kutku mojeg bića.
A ti? Imaš li neko svoje mjesto – fizičko, mentalno, duhovno – ili ga možda priželjkuješ?
Piši mi.
S ljubavlju,
J 𖹭