Koliko nas, majki i očeva, kada djeca napokon popuste i zaspu, ili ostanemo sami kod kuće, u toj blaženoj tišini – zgrabi mobitel, upali televizor, baca se na pospremanje i druge obaveze?
Koliko nas je, na neki naizgled neobičan, ali biološki potpuno očekivan način, postalo ovisno o konstantnoj buci, neprestanoj stimulaciji mozga, beskrajnim intenzivnim podražajima?
Želim te, ustvari, pitati – kada si zadnji put čula, ili čuo, tišinu?
Jutros sam se probudila prije ostatka ekipe, i uspjela sam se nečujno išuljati iz kreveta. Koja pobjeda. Na prstima sam utapkala u dnevni boravak, pola minute zatvarala vrata da kvaka ne zaškripi, pa onda zadovoljno odahnula, samo da bih se okrenula i našla oči u oči s onim vječnim pitanjem – i što sad?
Ali danas nisam pospremila kuhinju, spremila nam doručak, nisam uzela olovku i pisala, nisam iskoristila to dragocjeno vrijeme za jutarnji trening (kao ni proteklih par mjeseci), nisam se čak ni umila, počešljala ni presvukla iz pidžame. Ne danas.
Ovog jutra sjela sam na pod, naslonila se na kauč, duboko sam udahnula i slušala sam.
TIŠINA.
Na par trenutaka, moje misli su nestale. U potpunom nedostatku bilo kakve radnje, pretvorila sam se u posve otvoren i prazan spremnik, spreman da prima, bez ičega da daje.
Tišina koja me pronašla bila je daleko od potpunog izostanka zvuka. Iz nje je izronilo glasno predenje mačke, kvrckanje grančice o prozorsko staklo, lagani šum vjetra, nježan i dalek cvrkut vrapčića, i duboka vibracija našeg starog frižidera.
A u pozadini te simfonije – tišina.
Koja od mene ne traži baš ništa, samo da sam tu.
Malo po malo, misli su opet počele navirati. Obaveze, ideje, odbrojavanje minuta, kao zrnaca u pješčanom satu, dok nekoga ne probudi moja odsutnost pa me pozove natrag u krevet.
Poželjela sam još malo tišine, ali bilo mi je jasno – ona je uvijek tu, samo što je ne čujem glasno kao maločas.
Nisam forsirala. Prihvatila sam povratak misli, uz obećanje sebi da ću joj se vratiti kad god to budem mogla.
Jer u tišini, opet i opet, svaki put iznova, a tako poznato, pronalazim sebe.
Onda sam se ipak umila, počešljala, obukla i u pola pokušaja vježbanja dočekala svoje uspavane gremline.
Dočekala sam ih s malo više strpljenja, malo više pažnje i prisutnosti, s malo više sebe.
I znala sam da za to mogu zahvaliti njoj. Tišini mojeg bića. Uvijek dostupnoj i uvijek iscjeljujućoj.
Pozivam te da danas, kada uloviš taj magični trenutak izvan vremena, kad te nitko ne treba, ne povlači za rukav ili nogavicu, i ne doziva 10 puta u 5 sekundi (ili možda baš tada?) – da joj dopustiš da te preplavi.
Prije nego posegneš za mobitelom, možda i usred skrolanja, ili čak onda kad već misliš da je prekasno i da si opet “potrošila” vrijeme bez predaha i odmora – jer si možda i zaboravila, ili zaboravio, kako se kvalitetno odmoriti – pozivam te da klikneš stop.
Da zastaneš. Da sjedneš ili legneš, ili samo stojiš. Da naćuliš uši i pokloniš joj svoju pažnju prije nego kreneš dalje. Da se prisjetiš da je upravo tišina izvor svega. Da joj dopustiš da te ispere, pročisti, da te resetira i podari ti snagu, gorivo i motivaciju za dalje. Da u njoj pronađeš utočište i riznicu one najzdravije produktivnosti.
Prepoznaj trenutke u kojima bježiš od tišine, od mira, od odmora, i umjesto toga se loviš za šarenilo, glasne zvukove i brze izmjene sadržaja. Često su to trenuci u kojima nam je ona najpotrebnija.
Blažena, sveta, bogata i prepuna ljubavi – najbolja prijateljica – Tišina.
Ako želiš poslušati vođenu meditaciju Zov tišine, pronađi je ovdje.
S ljubavlju,
iz tišine,
J 𖹭