Imati nekog bliskog, bližnjeg, tko ti je koregulator, čija te možda i sama prisutnost umiruje, ili tko zna što trebaš čuti da se opet osjetiš dobro, hrabro, podržano i sigurno – to je poklon.
Sposobnost da se sama reguliraš u svakoj situaciji – to nije poklon. To je navika, koja se vježba, uči, otkriva. Testira mnogo, mnogo puta…
To je nužnost. Tehnika preživljavanja, pohranjena u našim stanicama, dostupna onda kad smo mi njoj dostupni.
A dostupni postajemo onda kad smo voljni ne bježati od nelagode.
Kao dijete, prije nego otkrije sve načine na koje može pobjeći – u mobitel, TV, hranu, ruminaciju, posao…
Kolektivno ratujemo protiv nelagode. Protiv dosade. Protiv prisutnosti.
Kao ovčice zatvorene u kavezima, odsječeni od punine boli i punine užitka. Umjesto da pasemo na livadi i tu i tamo se, doslovno, useremo od straha.
Rat protiv straha, boli i nelagode je rat protiv prirode, koji nas vodi dublje i dublje u tupilo, u desenzitizaciju.
U malom – potiskuješ i odvraćaš si pažnju od trenutka, na mali milijun načina.
U velikom – ljudi zatvoreni u svojim domovima, u scroll tupilu.
Nije li jedino što nam je preostalo – resenzitizacija?
Osjećati, uživati, guštati, ali i biti spremni na bol. Vježbati regulaciju, uvijek, i uroniti se svjesnom odlukom, jer vjerujemo da smo doista sigurni.
Usporiti – i znam da je to već postao teški klišej – ali uistinu usporiti, oduprijeti se impulsu da svaki slobodan trenutak iskoristimo, da svake minute budemo animirani i zaokupljeni.
Podsjetiti se koliko je ljepote, istine i bogatstva sadržano u najmanjim mogućim sitnicama.
U oblačnom nebu kroz koje se pokušavaju probiti tri zrake Sunca, u zujanju pčela u proljeće, u šumu valova, u prometnoj buci u pola 8 ujutro, dok u pozadini postojano vibrira ona duboka i vječna tišina našeg bića.
Najveći lijek, najvrijednije otkriće ovog mojeg života, poruka koju želim vikati s krovova jest namjerna ljubav.
Ne ona spontana, koja nekad dođe, a nekad ne. I ta je ljekovita, ali je nepouzdana.
Pišem o onoj čiji je izvor u dubini našeg bića, i zato se na nju možemo osloniti, uvijek.
Ljubav, radost, pomirenje koje dozivamo odlukom.
Odlukom da budemo tu. Da uistinu vidimo, i da volimo ono što je pred nama. Da ne tražimo zadovoljstvo, nego ga osjetimo, sad.
Neki dan smo moj todler i ja promatrali kako mi skakavac kaka na prst. Prepričavali smo to čitav dan.
Pronašli smo cvijeće koji divno miriše, donijeli jedan doma i cijeli sljedeći dan nam je kuća mirisala.
Naučili smo cijeli tekst “kupimo staro željezo” kombija napamet. Nemam pojma zašto.
Čistili razbijenu teglu ajvara s kuhinjskih pločica, malo poraženo, ali smireno.
Gledali smo zalazak na moru, koji se nasmijao mojim brigama i podsjetio me da sam ovdje već tko zna koji put, pa sam im se i ja nasmijala. I pustila suzu od tolike neizmjerne ljepote. O kakvom raju možemo sanjati, kad se po nebu proliju najljepše moguće nijanse, a more ih upija i udvostruči, i tako svake večeri?
Regulacija živčanog sustava ne podrazumijeva: biti smirena, nasmijana, neutralna, gledati uokolo sa zen smješkom, ne imati misli, ne osjećati, ne govoriti, ne plakati, ne naljutiti se… Ne!
Naša srž to uvijek jest, ne može biti ništa drugo. Prisutnost je uvijek postojana, neovisno o tome što mi radimo ili osjećamo. Srce uvijek, uvijek zna.
Ali na razini tijela i uma, biti regulirana znali osjetiti emociju u sebi i pronaći način da joj dopustimo da se integrira. I to je ustvari ono “otpuštanje”. Zdrava, tečna integracija iskustva.
Osobno, nikad nisam naučila dugoročno otpustiti neku jaču emociju koja korijen vuče iz traume, bez da me opet neočekivano ne zaskoči.
Uz malo truda, mogu je svjesno staviti sa strane na neko vrijeme. Ali prije ili poslije, vrati se, jer želi biti viđena, pogledana, a ne odgurnuta.
I ako se bojim pogledati je, ona prividno raste i postaje kao ona ogromna, optičkom igrom svjetla i udaljenosti preuveličana sjena nečeg što je ustvari maleno i bezopasno. Postaje ono pravo čudovište ispod kreveta. I tek onda je teško ostati prisutna s tim strahom.
Bojimo se osjetiti strah… Koji paradoks.
Srećom, suština stvarnosti je vrlo jednostavna, i priroda je posložila elemente jasno i precizno,bez suvišnih komplikacija.
Kad se okrenemo prema unutra, kad bosim stopalima dotaknemo Zemlju,
kad se vratimo dahu kao najmoćnijem podsjetniku da smo tu, da smo živi, da smo sigurni – zavrzlama se raspetlja i otvara se prostor zdravoj integraciji.
Otvara se prostor osjećanju.
Bivanju.
Ljubavi…
Bježiš li ti, i kako?
Što kada se uhvatiš u bijegu?
I kako te život oduševljava svojom običnom neobičnosti?
S ljubavlju,
Jaka 𖹭
