Ja više ne trpim.
Pridruži mi se.
Dugo sam trpjela, i smatrala to normalnim. Nisam o tome previše razmišljala.
To je jedan od duboko ukorijenjenih narativa našeg društva.
Život = trpljenje.
Ili ti trpiš, pa si mučenica, ili netko drugi trpi zbog tebe, pa si sebična.
Ili trpiš u društvu, što znači da kukaš, ili trpiš u tišini, što te čini sveticom – kad umreš, naravno, jer tek tada tvoje trpljenje postane predmet hvalospjeva.
A ako odbiješ trpjeti, sigurno misliš da si bolja od ostalih. E, to je tek grijeh i pokazatelj lošeg karaktera.
Pozivam te da sad zastaneš, i da pročitaš još jednom zadnje četiri rečenice prije nego nastaviš dalje.
Ta uvjerenja nisu plod moje ili nečije mašte. Provlače se kroz odgoj, svakodnevnu komunikaciju, književna djela, glazbu, dio su kulture na ovim prostorima. Zbog toga bih se kladila da žive i u tebi, kao što žive i u meni.
Sve dok ih odjednom ne počnemo glasno čuti. Dok se ne počnu izdvajati iz ostalih misli, i dok napokon ne osjetimo razliku između tog glasa, i glasa našeg srca.
To ne znači da će nestati, pogotovo ne preko noći. Ne…
To samo znači da će se stvoriti malo više prostora i malo više vremena između te misli i našeg postupka.
Dovoljno prostora i vremena da odaberemo poslušati taj glas, ili ne.
Dovoljno slobode da preuzmemo kormilo koje smo do tada prepuštale nekome ili nečemu drugom, a da toga nismo ni bile svjesne.
Zato se sada vrati na one četiri rečenice gore.
Pročitaj ih i osjeti ih.
Koje od njih žive u tebi? Možeš li ih osjetiti u tijelu? Što se u tebi dogodi kada izazoveš ta uvjerenja?
Ovdje mogu stati, ali želim s tobom podijeliti još nešto.
Želim ti ponuditi još malo podrške, kroz dijeljenje vlastitog iskustva i načina na koje odbijam trpjeti u ovom šarenom poklonu od života, koji mi je dan na brigu i čuvanje.
I počet ću ovako:
Ja sebe smatram vrijednom ljubavi, slobode i autonomije.
Istom takvom smatram i tebe.
Zato odbijam biti ropkinjom, kako vlastitim, tako i tuđim emocijama.
Kako?
Kroz jedno pitanje, koje si možeš postaviti u svakoj izazovnoj situaciji.
U svakoj situaciji gdje osjetiš da te tvoji obrasci krenu suptilno zanositi u trpljenje.
Mogu li ovo promijeniti ili ću dopustiti da ovo promijeni mene?
Fora je u tome što će se svakako dogoditi i jedno i drugo. Ali tvoj odgovor mijenja energiju koja pokreće proces.
Zato odgovor osjeti u tijelu, u srcu, bez kalkulacije. Ono prvo što ti dođe. Pa poslušaj i taj glas društva, glas tvojih roditelja ili drugih autoriteta tvojeg djetinjstva, koji ti govori da zanemariš svoje kapacitete i daš više nego što imaš za dati. Nemoj ništa potiskivati, niti na silu nastojati odbaciti nešto što te nosilo godinama, desetljećima. Ne moraš se tako naglo i intenzivno izbaciti iz ravnoteže. Osluškuj sve misli…
I onda donesi odluku, ovaj put svjesno.
Recimo da te neka bliska osoba traži nešto što u tom trenutku jednostavno osjećaš da ne možeš dati.
Tijelo ti govori “ne”. Obrazac ti govori “DA, trebala bi, jer inače…”, i pritišće te strah, grižnja savjesti, neugodno ti je.
Ali ti sada malo bolje razumiješ kako stvari funkcioniraju. Udahneš duboko i daš malo pažnje svim tim emocijama koje kipe u tebi. Znaš zašto su tu – da te upozore, da zaštite tvoju pripadnost društvu, koja je negdje duboko izjednačena s tvojom egzistencijom. A znaš i još nešto. Znaš da opet reći “da” samo zato što bi “trebalo”, nije iskreno. Znaš da tako utišavaš glas srca. Znaš da ćeš posljedice snositi isključivo ti, nitko drugi. Znaš da, ako ti bude teško, zamjerit ćeš si. I znaš da ćeš zamjeriti i toj osobi, ako te odbije sljedeći put kad ti zatreba.
Pa ovaj put odlučiš poslušati srce. Odbiješ, objasniš i kažeš da ti je žao.
Promijeniš situaciju, promijeniš okolnosti. Odbiješ trpjeti.
Ali promjena iznutra je neporeciva. Tvoje tijelo je dobilo glas, i taj tvoj unutarnji glas je sada ojačao, makar za mrvicu.
Obrazac je zaobiđen, stari put je mrvicu zarastao, a prokopan je komadić novog puta – nove živčane veze u moždanom tkivu.
Okrenimo sada situaciju.
Ti si ta koja traži nešto od bliske osobe, ali ta osoba povuče granicu i kaže “ne”.
Tvoja prva reakcija može biti razočaranje, ljutnja, ili nešto slično. Ostavljena si da se snalaziš sama.
Možeš ići starim putem, trpjeti situaciju i svoje emocije, pustiti da polako trule i pretvaraju se u zamjeranje.
Možeš od sebe napraviti mučenicu.
Ili… Možeš dopustiti da te situacija promijeni. Možeš osvijestiti svoje obrasce – one naučene, kao i one primitivne, pohranjene u algoritmima tvojeg živčanost sustava. Možeš se povezati sa sobom, sa svojim tijelom, vježbati regulaciju i bivanje u prisutnosti s tim teškim osjećajima – ne zato da ih eliminiraš, nego zato da popuste stisak i prestanu upravljati tvojim ponašanjem i postupcima na način koji ti šteti. Onda ih možeš i iskreno iskomunicirati s tom osobom.
To je ono što mijenja perspektivu i skida teret trpljenja.
Umjesto da u žaru emocija svališ odgovornost na bližnje i raniš odnos, daješ si prostora da se vratiš sebi, povučeš odgovornost natrag unutra i pričekaš da ti se vrati jasnoća. I onda iz tog mjesta ideš u razgovor. To mijenja tvoje okolnosti, tvoju situaciju, jer svjesno i autonomno donesena odluka neizbježno povlači promjenu u svijetu oko tebe.
Ako bolje pogledaš, postaje očito da su naš unutarnji i vanjski svijet isprepleteni na najdubljoj razini.
Sve je jedno.
Sve je povezano.
Promjena iznutra vuče promjenu izvana, i obrnuto.
Zato doista ne moraš trpjeti.
Ne želim ti reći što da radiš, ali želim ti reći što je moguće.
Ako ne želiš trpjeti, ako ne želiš igrati ulogu žrtve i mučenice – znaj da postoji bolje. Čitava paleta drugih mogućnosti.
Ne mora ići glatko, ali ti to možeš i nagrada je velika.
Nagrada je shvaćanje da si TI nagrada.
PS, prvu rečenicu sam tako napisala da privučem tvoju pažnju. Istina je da i ja ponekad trpim. Nekad se ulovim, i jednostavno nemam snage da podignem val promjene. Pa se nakratko prepustim i mariniram u tom osjećaju žrtvice. I uvijek, bez iznimke, shvatim da tu nema baš ništa za mene.
Nekad se vjerojatno ni ne ulovim, trpim po defaultu i nemam pojma što radim.
Cilj nije savršenstvo. Cilj je ljubav.
A ljubav je sad.
S ljubavlju,
Jaka 𖹭