Postoji jedan član moje obitelji kojeg viđam nekoliko puta godišnje.
Prošla je gotovo godina dana otkad je zadnji put vidio moje dijete na dulji period.
Rekao je – on je sada drugo dijete. Sad je normalan. Prije nije bio normalan. Bio je… razbijač. Naporan. Samo je sve gledao da… uništi.
Tad je moj mali gremlin imao godinu i pol dana.
Sad, kaže, puno je mirniji.
Šutila sam.
Mogla sam reći:
Da, bilo je naporno, ali ne zato što je on naporan.
On je točno takav kakav treba da bude.
Slobodan, voljen, predivan.
Puno je napornije slušati mišljenja i savjete koje nisam tražila.
I koliko god se to kosilo s tvojim dubokim uvjerenjima, djeca nisu tu da zadovoljavaju naše standarde i da nam nikad ne remete naš mjehurić komfora.
Nisam.
Još jedna situacija se dogodila par dana prije.
Jedna poznanica je promatrala gospodina gremlina u društvu, i u nekoliko navrata sitnim gestama izražavala neodobravanje njegovog ponašanja. Iako sam svjesna da je ponašanje razvojno prikladno, osjećala sam sram.
Sve je okrunila kad je rekla, gledajući njegov tantrum, “ma predobar je naš mali”, misleći na dijete iste dobi u svojoj obitelji.
Šutila sam.
Nasmijala sam se.
Mogla sam joj reći:
Gledaš ga kako uči procesuirati svoje osjećaje. Trenutno je frustriran jer osjeća da mu se oduzima kontrola nad tijelom. Njegov prefrontalni korteks se “gasi” i kontrolu preuzima amigdala, proizvodeći fiziološku reakciju koja priprema organizam za suočavanje sa životnom prijetnjom.
To nema veze sa dobrotom, a naučeno moraliziranje urođenih fizioloških reakcija je i dovelo čovjeka do stanja kroničnog tupila i napetosti, jer se iste potiskuju sramom i krivnjom.
Nisam.
Još dvojica poznanika su u posljednjih nekoliko tjedana samoinicijativno izrazili mišljenje kako bismo trebali biti oštriji u odgoju i kako previše toleriramo – ovo je ušminkana verzija onoga što su rekli, a njihovo pozivanje na fizičko kažnjavanje neću spominjati.
Ovaj put nisam šutila, jer su bili znatno mlađi od prethodno spomenutih, i zatekli su me njihovi stavovi.
I sve me to odvelo natrag do mnogobrojnih proživljenih situacija u kojima sam i sama bila na meti boraca za ‘NORMALNO’. 🙂
Zato što se ne brijem.
Zato što se ne šminkam.
Zato što sam rodila kod kuće.
Zato što dojim dvogodišnjaka (zamisli!).
Zato što ne radim uobičajeni performans izrežirane ženstvenosti.
Zato što imam interese izvan majčinstva.
Zato što se ne sramim onih stvari koje nas uče da bismo se trebali sramiti.
Zato što se, unatoč strahu, svejedno biram izložiti.
Zato što volim to što jesam, i zato što joj strastveno odbijam uskraćivati slobodu da bude.
Zato što mi ljudi volimo kontrolirati.
Osjetljive ljude se često proziva za nesposobnost da se nose s okolinom.
Ali ta ista nesposobnost onih naizgled čvrstih i ‘normalnih’ se tragikomično prelijeva u svaki trenutak čudnog, nošena njihovim pokušajima da gađenjem, okrivljavanjem, posramljivanjem i osudom navedu bilo kakav odudarajući faktor iz svoje okoline da se pokori redu. Ne onom redu koji se osjeća duboko u srcu, već onom redu na koji smo navikli i koji nam je od rođenja kontinuirano nametan.
Budi tiha. Budi malena. Slijedi pravila. Ne provociraj. Ne dolijevaj ulje na vatru. Ne izmišljaj toplu vodu. Ne traži previše. Ne odudaraj.
Status quo.
Mnogi loše reagiraju na odudaranja od tog utvrdenog i rutinskog reda.
Mnogi ga nikada ne preispitaju.
Mnogi ga preispitaju tek onda kada osjete da im neko ograničenje zadire u dušu.
Jedni odustanu od preispitivanja i zamrze sebe.
Drugi odustanu od duše, i zamrze preispitivanje.
Treći ne odustaju, pa zamrze taj lažni red.
Neki se od njih kasnije odmrznu i odmrze.
Ako sam nešto naučila promatrajući pozadinu ove predstave, to je da ljudi ne vole potrese.
Ne vole zbunjenost i ne vole odudaranja.
Dobro reagiraju na tebe ako te njihov um vrlo brzo i lako može svrstati u postojeću i jasno utvrđenu kategoriju. A ako ne, razina njihove empatije prema tebi drastično pada.
Dijete mirno prihvaća neku radnju = dobro, drago, milo.
I nema veze ako iznutra utišava intuiciju i kida vezu s prirodnom reakcijom organizma.
Dijete vrišti i opire se = zločesto, razmaženo, teško.
I nema veze ako iznutra gradi empatiju i emocionalnu inteligenciju.
Žena ima obrijane noge = normalno, ženstveno, pristojno, uredno.
I nema veze što je ta žena duboko uvjerena da je dio njenog tijela bez intervencije ružan i prljav, a sve u svrhu zarade korporacija.
Žena ima dlake na nogama = odvratno, ružno, muškobanjasto, neuredno.
I nema veze što to biološki i činjenično jest žena, kojoj biološki i činjenično rastu te iste dlake.
Muškarac posvećuje više vremena svojoj djeci nego karijeri i zaradi = lijen, nesposoban, nije dovoljno muško.
I nema veze što će njegova djeca dobiti mnogo važnije poklone od materijalnih: pažnju, prisutnost, ljubav, igru, brigu, osjećaj vrijednosti…
Muškarac ne sudjeluje u obitelji zbog karijere i zarade = pravo muško, vrijedan, poštovan.
I nema veze što majka puca po šavovima pokušavajući balansirati sve obaveze, i nema veze što djeci fali tata, i nema veze što taj muškarac propušta priliku života.
Sve ove osude proizvod su rada algoritama kreacije. Ti algoritmi teku žilama svakog od nas. Ako i mi njih osudimo, samo ponavljamo isti obrazac. Ako ih učimo i vježbamo razumjeti, tada podižemo val duboke promjene.
Preispitajmo svoja uvjerenja. Dajmo priliku onom osjećaju u trbuhu da nešto ne štima. Njegujmo znatiželju i fleksibilnost uvjerenja. Ne odustajmo od onog što je za nas ispravno, samo zbog osude okoline.
U suštini,
onoliko koliko sam sposobna zauzeti se za sebe, toliko sam sposobna i zauzeti se za svoje dijete.
Onoliko koliko sam sposobna ostati TU kad nastupi osuda okoline, stajati na nogama makar se tresle, govoriti iako nespretno i nerazgovijetno, toliko sam sposobna i biti TU za svoje dijete kad ga okolina osudi.
Srećom, volim se.
Srećom, ne želim više biti izdajica istine.
Srećom, u meni živi glas koji kaže “stvarno ne znaju. Znam da te boli. Tu sam i volim te”.
Glas za mene, glas za moje dijete i glas za svakoga tko ga treba čuti.
Rekli su mi da trebam biti dobra, i tiha, i sitna, i blaga, i slatka, i lijepa, i obrijana, i prilagodljiva, i utegnuta, i tolerantna. Rekli su i da ne bih trebala provocirati, vikati, sjediti raširenih nogu, biti muškobanjasta, velika i direktna.
On mi govori da dolaze vremena kad je potrebno taj scenarij zgužvati i baciti u vjetar.
I sve manje šutim.
Sve manje se pristojno smješkam.
Sve manje se izdajem.
Sve manje sam ugodna,
a sve više iskrena.
Čudna.
Neshvatljiva.
Odvratna.
Nepristojna.
Prljava.
Glasna.
Dominantna.
Strastvena.
Ružna.
Prisutna.
Neustrašiva.
Divlja.
Slobodna.
Sve dubljih korijena, sve većih krila.
Za njega, mojeg zločestog, razmaženog razbijača.
Nisam znala da komplimenti mogu doći u takvom pakiranju.
S ljubavlju,
Jaka
