Kad sam imala 13 godina, moj tadašnji dečko me istjerao iz stana, prijeteći mi nožem.
Nakon dvadeset minuta, autobus za doma mi još nije stigao, a on me zvao uplakan i molio me da se vratim.
Nije rekao “oprosti”, ali vratila sam se. Da me netko pitao zašto, rekla bih mu da ga volim i da mi ga je bilo žao.
Ubrzo nakon toga, bili smo vani za Prvi Maj, kad me on krenuo naguravati u svađi i prijetiti udarcem. To je vidio jedan stariji dječak koji se umiješao i zaustavio ga. Kasnije mi je rekao da mu je tata tukao mamu.
Kad sam imala 14 godina, već sam se bila ljubila s nekoliko dječaka, i znala sam da većina ne čuje riječ “ne”. Znala sam da će se njihove ruke, opet i opet, uporno pokušavati zavući pod moju majicu i u moje hlače, ma koliko je puta ja odgurnula.
Kad sam imala 15 godina, zamolila sam svojeg tadašnjeg dečka da mi pomogne snimati video za YouTube. Rekao je da pristaje, u zamjenu za seksualne aktivnosti koje je nabrojao. Prekinuli smo vezu nešto prije maturalca. Tamo me jedne večeri pijan pribio uz zid i unio mi se u lice. To je bio drugi put da sam u toj poziciji, nasilno pritisnuta na zid – prvi put mi je to napravio susjed kad sam još bila u osnovnoj školi. Srećom, drugi dječak ga je zaustavio. Onda mi je za par dana rekao da mu se već neko vrijeme sviđam. Dan danas se pitam bi li jednako postupio i da mu se nisam sviđala.
Kad sam imala 17 godina, upikirao me muškarac od 27. Oblijetao me, pritiskao i na razne načine manipulirao. Nije mi bilo jasno što se dogodilo, ali u jednom danu se odbojnost koju sam osjećala prema njemu pretvorila u simpatiju. Tada nisam bila svjesna njegovih taktika i mislila sam da je doista zaljubljen u mene. Govorio mi je da sam tako zrela za svoje godine, i da ću jednog dana biti “savršena žena”. Za rođendan me odveo u hotel, i tada sam prvi put u životu svjedočila konzumaciji kokaina. Ponudio me, odbila sam. Nagovarao je i uvjeravao me, i na kraju odustao uz negodovanje i nervozu koja mi je stvarala knedlu u grlu. Odbila sam i poljubac i sve što je došlo nakon toga, rekla sam da je prerano i da nisam spremna, ali on nije slušao, a ja sam se bojala ponavljati pa sam samu sebe uvjerila da je u redu. Bojala sam se kao što se dijete boji autoriteta, bojala sam se uzrujati ga, bojala sam se da će ipak shvatiti da sam ja ono što sam i bila – dijete – i tako sam pustila da radi što je htio, bez preispitivanja.
Kad sam imala 18 godina, ušla sam u petogodišnju vezu. Kad je razbacivao stvari po stanu, a kasnije plakao – opraštala sam iz sažalijenja i želje da veza opstane. Kad mi je stisnuo plahtu oko vrata, mislila sam – nije tako strašno, nije ostao trag. Kad je vikao, prijetio i vrijeđao, mislila sam da je to faza i da će ga moja ljubav promijeniti.
Ovakva moja iskustva s muškarcima i dječacima nisu počela sa 13 godina.
Počela su puno ranije.
Počela su sa iskustvima moje majke, i njene majke, i njene majke. Iskustva o kojima su pričale, i iskustva koja nikad nisu prevalile preko usana, već su ih zaključale u srce, grudi, u trbuh, u zdjelicu, u maternicu.
Ta iskustva ne žive sama – stoje uz mali milijun sličnih iskustava mojih sestara, prijateljica, poznanica i žena koje su smogle hrabrosti ispričati svoje priče, bilo šaptom uz šalicu kave, ili na mikrofon pred gomilom.
Dosta je šutnje.
Dosta je “ma nije tako strašno”.
Dosta je “takvi su ti muškarci”, “oni si ne mogu pomoći”, “zašto nisi bila pametnija”, “jesi li mu davala povoda”, “kakvu si odjeću nosila”, “možda si umislila”, DOSTA!
Šutnjom lišavamo naše kćeri ISTINE koja im može spasiti život.
Šutnja daje povod i drugim ženama da šute.
Šutnja podržava oblačić sigurnosti za one koji zlostavljaju.
Ako šutimo, kako će naši sinovi znati granice?
Kako će znati da tišina ne znači “da”?
Kako će naučiti da jedno “ne” ostaje “ne”, sve dok čitav organizam žene, njeno tijelo i njen um, ne poviču glasno “DA”?
Tužna je istina da previše žena takvo “da” nikad nisu ni dobile priliku osjetiti,
i da previše muškaraca nikad nije obuzdalo svoju žudnju, i svoje duboko uvjerenje da polažu pravo na žensko tijelo, dovoljno dugo da takav “da” čuju.
Jer da jesu, znali bi razliku. I volim vjerovati da bi barem polovici bilo stalo…
Dosta je šutnje.
Jer ne radi se samo o “lošim momcima”.
Radi se o dječacima i muškarcima koji su u društvu prihvaćeni kao “dobri”. Sigurni. Bezopasni. Brižni.
Radi se o pristojnima, uspješnima, stabilnima.
I radi se o djevojčicama, djevojkama i ženama koje su odgajane da šute i trpe.
Odgajanima da svojim tijelom i svojom dostupnošću plaćaju za ono što misle da je ljubav.
Odgajanima u podsvjesnom uvjerenju da je malo nasilja, malo grubosti, malo nagovaranja, malo nepoštivanja granica ili malo seksualnog zlostavljanja – normalno. NORMALNO.
Odgajane da od najranijeg djetinjstva s jedne strane “čuvaju nevinost” da slučajno ne bi bile proglašene promiskuitetnima, a s druge strane da zatomljavanju prirodne i zdrave senzacije tijela, koje su tu baš zato da nam pokažu gdje su nam granice. Gdje naše tijelo – a ne društvo, ne religija, ne selo – kaže STOP. Dosta. Ne želim.
Bez straha od odbacivanja, osude, gubitka bliskosti i prijateljstva, bez straha od toga da povrijedimo ili posramimo.
Odgajane smo da se smiješimo i ostanemo pristojne i blage pod svaku cijenu. Ma ne odgajane – isprogramirane.
Ta navika je toliko duboka da ne nestaje čak ni kad je osvijestimo, čak ni kad joj prkosimo, čak ni kad smo u opasnosti – a pogotovo tada, jer ona dijelom i jest mehanizam preživljavanja.
A najgore od svega – odgajane smo da se sramimo tražiti pomoć.
I ja se sramim dok ovo pišem. Kao da mi teški kamen sjedi na želucu.
Iako nisam navela ni jedno ime, iako nisam uprla prstom ni u kojeg muškarca. A mogla sam, možda sam i trebala.
Ali svjesna sam da upirem prstom u ogroman i okorijeli mehanizam društva, koji je utkan u svakog pojedinca, neovisno o spolu. I vidjela sam što se događa kad ženi “ne povjeruju”. Čak i kad je njeno iskustvo potkrijepljeno nepobitnim dokazima. Unatoč činjenici da su lažne optužbe statistički rijetke.
Kažu im da su same krive.
Nitko me nije prisilio da idem u hotel s 10 godina starijim muškarcem. Nitko mi nije držao pištolj na glavi.
Nitko me nije prisilio da se ljubim s dječacima.
Nitko me nije prisilio da tražim bliskost i validaciju na pogrešnim mjestima.
Možda nisam bila dovoljno hrabra, dovoljno moralna, dovoljno mudra, dovoljno jaka – ili samo nisam imala sreće.
Možda sam bila magnet za budale, ili sam ih “provocirala”.
Možda me moja sjećanja varaju, možda zvuče loše jer su izvučena iz konteksta, možda preuveličavam.
Mođda je u meni problem.
Možda je ova tema nebitna i ne bih ovo trebala ni objavljivati.
Toliki obrambeni mehanizmi me pokušavaju spriječiti da progovorim,
isti oni koji su me spriječili da kažem NE, okrenem se i odem.
Zašto? Zašto osjećamo strah kad nismo krive? Zašto se ne osjećamo dovoljno sigurno i zaštićeno reći istinu?
Zato jer svaka žena koja prekine šutnju, raskrinkava ono što društvo gura pod tepih već stoljećima predugo.
Sorry not sorry, ali ja ne mogu glumiti da vjerujem da se radi samo o maloj skupini “loših muškaraca” i da ne postoje načini prevencije. Ne.
Previše sam priča čula, pročitala, vidjela, proživjela.
Jučer mi je prijateljica povjerila priču o seksualnom napastovanju koje je doživjela. Nije mi rekla “silovao me”, čak ni “napastovao me”, ma čak nije rekla ni “neprimjereno me dodirivao i to nije bilo u redu”, ne. Rekla je da joj se dogodilo nešto čudno. Nešto čudno. Tako zvuči žena kojoj je netko dodirivao tijelo na način na koji je duboko u sebi znala da je pogrešan. Kako god ovo društvo pokušavalo prikazati napastovane žene, one ne viču na ulicama, ne optužuju niti uništavaju muškarcima živote, i ne trče na policiju, nažalost. One su paralizirane, nesigurne i preispituju se.
Moja prijateljica se preispitivala, kao što sam se i ja preispitivala kad me na putu do škole u tramvaju stariji muškarac dodirivao po trbuhu. Gužva je, tramvaj koči, možda je slučajno. Onda sam mu uhvatila pogled. Možda je slučajno… Što ako reagiram, a on kaže da je slučajno? Ispast ću luda i svi će me osuditi. Muka mi je pomisliti što bi bilo, da to nije primijetio mladić koji je stajao pored nas. Podigao je glas, a stariji muškarac je pobjegao van čim su se vrata otvorila. Moja prijateljica nije “bila te sreće”, jer je s muškarcem bila sama u prostoriji. Nije “imala sreće” ni kad joj je druga prijateljica, poznavajući tog muškarca, rekla da vjerojatno samo umišlja.
Nakon te priče, popodne na plaži sam slušala odrasle muškarce kako pričaju o seksizmu. Kako samouvjereno uspoređuju žensko tijelo s neživim predmetima. Kako okrivljavaju žrtve i opravdavaju počinitelje. I to sve pored svoje kćeri, mlade djevojke, koja im je pokušavala ukazati na sve ono što proživljava svakodnevno kao žena. Ni na trenutak nisu stali i doista je čuli. Snaga uvjerenja i poricanja je prejaka.
Jučerašnji dan me potaknuo da napokon objavim ovaj tekst. Nadam se da ću ovime potaknuti i druge.
Govori. Pričaj. Pjevaj. Piši. Dijeli. Viči. Podučavaj. Podijeli svoju priču, upozori one koje čuju. One koji čuju.
Naučimo naše kćeri da je njihovo tijelo tu da im bude dom. Da u njemu uživaju. Da ga upoznaju, da se s njim sprijatelje, da ga slušaju i da se ne boje braniti ga kad treba. Ali ne zaboravimo i da je ponekad samoobrana opasna. Zato, naučimo naše sinove to isto. Naučimo ih da osluškuju i da čuju, i da polažu pravo isključivo na svoje tijelo i ni jedno drugo.
Naučimo naše kćeri da su vrijedne, da zaslužuju da ih se čuje i shvaća ozbiljno.
Naučimo ih da je DA sveta riječ, a NE – još svetija.
Naučimo naše sinove da osjete i procesuiraju svoje emocije. Naučimo ih da njihova potisnuta frustracija, tuga i strah mogu istruliti i pretvoriti se u nekontrolirani bijes. Naučimo ih da se ne moraju sramiti svojih tjelesnih reakcija, već povrede koju mogu nanijeti ako izbjegavaju odgovornost koju imaju. Naučimo ih da VIDE djevojčice i žene, i da u njima prepoznaju sebe, a ne objekt.
Vrijeme je da ovakve priče prestanu biti šaputane u strahu i sramu. Da prestanu biti ono što kaže samo žena ženi. Da se čuju puno, puno dalje od ženskih krugova.
Vrijeme je da prestanemo pod svaku cijenu braniti sistem koji ranjava – kako djevojčice i žene, tako i dječake i muškarce.
Vrijeme je da strah od osude, sramote ili nasilja prestanu sprečavati žene da brane svoje tijelo, svoju ljudskost, svoje dostojanstvo i svoj vlastiti život.
Vrijeme je.
Koja je tvoja priča?
